Objava

BJELOVAR ĆE JAKO DUGO PAMTITI DOLAZAK REPREZENTACIJE Dalićeve zvijezde podigle su grad na noge, pao je rekordan roštilj, a zatim i obećanje Vatrenih

Šteeeef, Marinooo, Željacccc, Trupiiii…, tresao se Gradski stadion, odajući kako na terenu za Bjelovarčane prezimena nisu potrebna. Jer, to su domaći dečki, tu iz “kvarta”.

– Nisu vam ovdje samo šljakeri, ima ovdje momaka koji se nadaju da će nešto napraviti – ispravljao nas je domaćin, gledajući prema terenu koji se pripremao za spektakl.

Spektakl koji je Bjelovar čekao punu 21 godinu. Što se jasno vidjelo na zaobilaznici, koja se silno punila već oko 14 sati, dok je auto gubio na brzini. Jer, iz bjelovarskih pritoka, počeli su gmizati i – traktori okićeni trobojnicama.

– Daj, kam se žurite, evo jedne kratke – okretali su se prema nama.

Dalić bolji od Ćire

Kratkih je bilo mnogo. Opet – očekivano, jer zadnji je put Bjelovar živio nogometni kaos 1997., kada je Ćiro ovdje doveo bandu koja se godinu kasnije okitila broncom. Došli su i uz sličnu kulisu ovaj kraj napustili sa 11-1. Dvadeset i jednu godinu kasnije, dakle, iza “vatrenog” autobusa vijorila je srebrna koprena, koja je sve zavela.

– Ovdje ti inače nogomet nije hit – kaže mi bjelovarski prijatelj.

Dobro, ali rukomet je…

– Da, možda sedamdesetih – smijemo se zajedno.

– Ovdje ti samo živi ženski rukomet, to je jedini sport koji ovdje živi, cure su, naime, prvoligašice…

Upravo je stoga ovo bilo nešto što je jako važno. Za Bjelovar izuzetno važno. U gradu koji s prigradskim mjestašcima broji manje od 40 tisuća ljudi, jučer je na njihov nogometni “koloseum” stiglo njih više od četiri tisuće. Točnije, 4111. Dakle, svaki deseti stanovnik centra Bilogore jučer je, u neki bezvezni utorak, u još uvijek radnih 15 sati, bio na ili oko stadiona.

– Ne pamtim ovo otada, evo, pripremio sam 600 porcija kobasica, što se na ovom mjestu nije pojelo od 1997. godine. Eto, to vam dovoljno govori – pričao je okupan znojem lik na štandu, iza kojeg je jedan drugi, međutim, bio i ambiciozniji.

REKORDAN ROŠTILJ

Na njegovu roštilju se upravo, naime, pekao jedan od posljednjih komada mesa koji su jučer nahranili one koji su omogućili da se ova fešta održi. Za njih 70-ak, u prijevodu, pecir majstor je okrenuo oko 35 kilograma mesa. Impresivno…

– A koliko smo mi piva potočili – javile su se cure sa strane sa smiješkom…

Bio je to dakle već i u prologu ludilo.

– Gle, ovo je Hrvatska, dolaze Modrić, Rakitić, Dalić… nama je ovo sve.

I bilo je. Bez obzira na golijadu “vatrenih”, bez obzira što se Bjelovar sjajno držao – dvije minute, Bjelovar je guštao. Zapravo, uživao dok su Kramarić, Rebić, Pjaca i ostali bušili mrežu jadnog Lebovića. I dok je, recimo, Matej Bošnjak, policajac iz okolnog Rovišća, gađao gredu, pa i kad je Pejo Kuprešak, ne znamo mu zanimanje, u 42. krenuo stvarati priču za unuke:

“Otvorio mi se prostor na lijevoj strani, krenuo sam sâm prema Livakoviću, zaobišao ga, i kad sam vidio praznu mrežu…”

… ona je otišla nebu pod oblake.

Bilo je, uglavnom, ovdje mnogo dobrih priča. Hrvatska u treningu, a domaći dečki u “fajruntu”. Već nakon prvog dijela, koji je završio 8-0 i koji je obilježio Andrej Kramarić s pet pogodaka. Na terenu na kojem je, inače, debitirao za seniorski Dinamo. Na travi koja mu, očito, godi….

Nije bio “bed”, iako, zvonila je jedna izjava:

– Kad bismo primili četiri, to bi bilo savršeno – poručili su predsjednik slavljeničkog kluba Josip Juraj Tominac i predsjednik Županijskog saveza Slavko Prišćan uoči dvoboja.

No za 110. rođendan, “vatreni” su bili slavljenički raspoloženi… Dapače, kad je došlo do 11-0, službeni je spiker zajaukao:

– Izgleda da nećemo ostati na slavljeničkom broju…

I nisu. Štoviše, “vatreni” su nastavili trpati mrežu koju su, inače, branili tipovi koji se prezivaju Jedvaj, Bošnjak, Tominac, Lučić, Pranjić, Olić… Nedovoljno, ipak, za hrvatsku eskadrilu koja se nije preplašila imena. Dapače, “torta” je bila paklena. A jedinu svjećicu na domaćoj torti upalio je – Mamić, koji je u 82. zabio počasni pogodak za domaćina.

BILOGORA JE UŽIVALA

– Sad ćemo mi to stići – derao se čovjek pored nas, dok je Bruno Marić u svojoj posljednjoj sudačkoj utakmici vodio utakmicu prema kraju.

Jest, zabio je kasnije i Pašalić, ali koga briga. Jer, Mamić, Stjepan Mamić zapalio je Bjelovar. Za konačnu feštu na tribinama koja se čekala dva desetljeća. Trećeligaški je Bjelovar dao sve što je mogao, a “vatreni”, “vatreni” su stigli bez poklona. No tih konačnih 15-1 ionako nije bilo važno. Cijeli hepening koji je točio uoči, koji je hranio za vrijeme, a kasnije donio ‘after’ u kojem nikome nije želio ići doma, bio je dovoljan. Hrvatska reprezentacija zapalila je Bilogoru i obećala:

– Nećete nas opet čekati 21 godinu.

S obzirom na to da se ovdje očekuje novi stadion, to vjerojatno i nisu bile prazne riječi…

https://sportske.jutarnji.hr

Leave a Reply