Srijeda, 15.02.2012.

Aljoša Asanović

"Vatreni lakat“, naš Aljoša Asanović, legendarni član hrvatske nogometne reprezentacije za koju je skupio 62 nastupa – od prvog dana vezan je uz hrvatsku nacionalnu vrstu. Od prvog gola za reprezentaciju, protiv Sjedinjenih Američkih Država 17. listopada pa sve do danas – „vatreni lakat“ je dio hrvatske momčadi. Ili u igračkom dresu ili na klupi, obučen u trenerku.

Zbog svih zasluga u hrvatskoj nogometnoj vrsti Asanović je od naše udruge  „Uvijek vjerni“ dobio priznanje za životno djelo, nagradu koju svake godine dodjeljujemo zaslužnim članovima. Priznaje nam Asanović,  nagrada ga je iznenadila, „jer ne razmišlja previše o svojoj prošlosti“, ali i dodaje:

„Što je više dana prolazilo o dodjele nagrade to sam bio sretniji. Da, navijači su me tako podsjetili na sve ove dane, u zadnjih dvadeset i kusur godina, u reprezentaciji. Na sve uspjehe, na lijepe, ali i na one manje lijepe dane. Priznajem,  još uvijek osjećam da lebdim otkako sam shvatio da sam baš ja dobio tu nagradu, nagradu za životno djelo“, dočekao nas je Asanović.

Vašu reprezentativnu karijeru  obilježio je prvi gol za reprezentaciju, protiv Amerikanaca, no i mnoge brojne asistencije tijekom vaših deset godina nastupa za reprezentativnu momčad…

„Ispada da mi je taj prvi gol za Hrvatsku obilježio život. Koliko puta se spomene moje ime i dodatak, strijelac prvog hrvatskog gola. Ta utakmica protiv Amerikanaca je bila posebna,  sjećam se da sam na nju stigao  nakon preklinjanja predsjednika mog tadašnjeg kluba, Metza,  Molinarija koji nije htio ni ćuti da odem na nekakav izlet, kada za vikend imamo bitnu utakmicu. Biio sam uporan, dosadan i dao mi je dozvolu, uzeo sam privatni avion i otišao sam za Zagreb.  No, kako francuski mali aerodromi  rade do ponoći to sam se do 24 sata morao vratiti. Zato sam na tom dvoboju protiv Amerikanaca izašao sredinom  nastavka i  taksijem krenuo prema zračnoj luci u Zagrebu. Sve kako bih stigao do Metza u ponoć. Uspio sam.  Sjećam se da sam radijski prijenos s utakmice na kojoj sam dao gol – još slušao u taksi vozilu. Što se tiče asistencija, pa to je bio moj zadatak. Mi smo tada u reprezentaciji imali sjajne napadače. A Šukeru sam najviše asistirao, zato jer nam je igra bila  spora, s posjedom lopte. I tu se Šuker sjajno snalazio. Bio je i Bokšić vrhunski napadač, no on je svoju igru temeljio na brzini, na eksplozivnosti. No, kako smo mi sporo igrali, jer to je bio naš stil, takve smo igrače imali, to se osjetilo na Bokšićevoj realizaciji.  Šuker se tu bolje snalazio.  On je čekao, čekao i dočekao“.

Neka vaša dodavanja vidjeli smo i na Eurosportu u posebnoj emisiji – „Najljepše asistencije svih vremena“  - pogodite o kojim asistencijama je riječ?

„Pretpostavljam da je to barem jedna od   dodanih lopti Vlaoviću protiv turske 1996. godine, ili Šukeru te iste godine protiv Danske, ili također Šukeru protiv Francuza u polufinalu  svjetske smotre 1998. godine.

Dvije vaše asistencije su bile u toj emisiji – oba dvije Šukeru, protiv Danaca i  Francuza. Možete li ih se prisjetiti za nas?

„Ha,  sjećam se svega, svakog detalja. Protiv Danaca  smo vodili, a oni su uprli sve ne bi li izjednačili. Napadali su s velikim brojem igrača, a puno su prostora ostavili iza sebe. Ako se vi sjećate, ja sam loptu, nakon nekoliko minuta  danskih napada primio negdje na rubu našeg kaznenog prostora, s desne strane, gledajući od našeg vratar. Vidio sam Šukera kako mi maše rukom. Bilo je tu nekih pedesetak i više metara razlike između mene i njega.  Uspio sam mu loptu dodati točno na njegova prsa dok se on kretao. Sve ostalo bilo je pitanje njegove rutine i tehničke superiornosti.   

Ovaj gol protiv francuza dogodio se sasvim spontano. Ne, nismo mi to uvježbavali kako je  volio govoriti Ćiro Blažević. Vježbali smo mi sve i svašta, no takvu akciju nije moguće uvježbati. Pogotovo na treningu. Šuker je tada iskoristio nesmotrenost francuske obrane na samom početku drugog poluvremena, ja sam to vidio, vodio loptu s desne strane prema centru i jednostavno je zavrnuo. To kako je on lopte štopao, slao ih lagano u prostor i prvim dodirom  zabijao gol, to nije nitko mogao. Naravno da je zabio, čim je bio sam ispred Bartheza sve je bilo gotovo“.

Kakav ste vi imali odnos s navijačima tijekom vaših dvadeset i nešto godina u reprezentaciji?

„Ja se nadam da je s moje strane sve bilo besprijekorno, nadam se da i naši navijači tako misle. Mi smo od prvih utakmica imali veliku podršku navijača, ne samo na domaćem terenu. Sjećam se i prve kvalifikacijske utakmice u Estoniji, pa onda u tim istim kvalifikacijama i dvoboj protiv talijana u Palermu.  Uvijek je bilo naših navijača, ne iz dijaspore, nego iz domovine,a vremena su i tada bila teška, još teža. Koliko nas je samo ljudi pratilo na EP u Engleskoj 1996. godine. Mi smo uživali gledajući Old Trafford i brojne naše zastave i šalove. Oh, dobro se sjećam kako smo bili ushićeni. 

Francuska je  bila i ostala posebna priča. Onaj Stade de France gdje je cijela jedna strana  golemog stadiona bila u našim simbolima, a mi izlazimo na teren, pazite, u polufinalu svjetske smotre. Pa onda  navijači s nama pjevaju himnu, to su najuzvišeniji trenuci, ma svima su nam to trenuci  karijera, danas tako mislim. I te kako se dobro sjećam potrage za ulaznicama, mi smo igrači tada dali sve od sebe i nabavljali ulaznice za navijače,  a ulaznica je bilo malo, jer nitko nije očekivao da ćemo otići tako daleko. Sjećam se prije te utakmice protiv Francuske, nekih pola sata prije sudačkog zvižduka, mi smo praktički u svlačionici nabavljali od Francuza još ulaznica za naše navijače koji su čekali vani.  Bilo nam je žao svakog čovjeka koji je ostao vani.

K tome, nisam nikad imao sukob s niti jednim navijačem. Nikad. Navijača se mora poštovati, napose  ako on poštuje tebe, daje ti podršku, pristojan je s tobom. Istina, imaju se navijači pravo ljutiti, nekad nismo  igrali kako smo mogli. I sve je to u domeni ljudskog, pa niti navijači nekad ne navijaju kako bi mogli,  zar ne. No, dati ću tu jedno svoju ocjenu, gledajući našu  reprezentaciju u usporedbi s ostalima,  te s obzirom na veličinu zemlje i broj stanovnika, mi imamo najveću navijačku armiju, i najlojalniju. Uostalom, da nemamo takve navijače, koji su usput i zahtjevni i hoće vrhunske rezultate, ne bi  ni reprezentacija bila tako dobra“.

Kako  vi gledate na organiziranje navijača,  konkretno na udrugu „Uvijek vjerni“ koja pokušava sportsko navijanje  i promovirati i organizirati?

„Vremena su takva kada bilo kakva spontanost teško može proći. Evo i sami vidite kakav je problem doći do ulaznica da bi se gledale naše utakmice na Europskom prvenstvu. I tu je svaka organizacija dobro došla. Pa putovanja,  transparenti,  sve to zahtjeva plan i program, spontanosti ima sve manje mjesta. Poznajem puno momaka iz – uvijek vjernih – i vidim ih svugdje. I na velikim i na, pod navodnicima, malim utakmicama. Oni su naše prave pristalice i  mi ih u stručnom stožeru zaista cijenimo.  Koristim ovu prigodu da se  obratim navijačima, ne u nekom vidu isprike, nego ljudske riječi. Misli vam, naime, reći da i nas morate shvatiti kada nekad ne pozdravimo ljude na tribinama,  kada ostanemo zamišljeni i nesretni pa ne obratimo pažnju na vas. Ne, ne radimo to s namjerom,  mi smo jednostavno   znali biti toliko usredotočeni na rezultat da se poslije toga dugo ne oporavimo  i jednostavno otrčimo u svlačionice“.

Na koncu,  što možemo očekivati od hrvatske reprezentacije na Euru?

„Isto kao i od vas navijača, srce i želja, davanje sve od sebe, uz neospornu igračku kvalitetu koju imamo. Osobno, moja je želja nadmašiti uspjeh iz Austrije prije četiri godine kada smo nesretno poraženi u  četvrtfinalu protiv  Turske.  Turcima smo vratili, ajde bar to… Ne smijemo se bojati ni najjačih suparnika, kao što su Italija i Španjolska. Ma, ni slučajno. Mi smo još iz doba vatrenih,a i  ovi danaas su takvi, uvijek igrali najbolje protiv najjačih. Mislim da nam je ipak najvažnija prva utakmica protiv Republike Irske.  Prvo, jer se radi o naizgled slabijem suparniku od nas, drugo jer bi s tri boda odmah sebe lansirali u sjajnu poziciju, treće -  potakli bi naše navijače na takvu podršku od koje bi se Španjolci i  Talijani  zatresli“.