Četvrtak, 17.11.2011.

Vatreni kroničar vol 2

Bili su to dugi noćni razgovori, početkom studenog. Svi smo se pripremali za odlazak u Istanbul, na poprište prve dokvalifikacijske utakmice Hrvata i  Turaka.

Užarene telefonske linije  bogatile su  telefonske operatere, putovanje u Istanbul nije bilo lako organizirati,  a svi smo se čudili zašto tako malo navijača ide prema Bosporu.

Naposljetku, na tribinama Turk Telecom Arene jedva je bili četiri stotine Hrvata, upravo je bilo nevjerojatno nepovjerenje u reprezentaciju, strah od novih nereda poput onih u Pireju, a mnogi jednostavno nisu imali novaca…

Pričao sam tako s jednim dečkom koji se direktno bavio organizacijom putovanja, zapomagao je:

„Je li moguće da nas ide ovako malo“, kukao je u slušalicu.

„Kada su svi digli ruke od reprezentacije“, otpovrnuh.

„Kako će  to s navijačima izgledati ako se ne plasiramo, više nitko neće ići“, nastavio je moj sugovornik. I onda je rekao legendarnu rečenicu;

„Daj mi molim te reci da ćemo se plasirati. Ali, reci to ono, ozbiljnim tonom. Kao da je sto posto sigurno. Ako to ne čujem neću moći zaspati“…

„Ma daj,  idemo sigurno, Tursku ćemo prehodati kao plitki potok, ne znam zašto se uopće uzrujavaš“; odigrao sam predstavu do kraja.

„Hvala ti prijatelju, evo već mi se  zdravo spava, laku noć“!

Mislio  sam da se dotični šali.  Da me kao nabrijava, da mi želi pokazati koliko želi uspjeh reprezentacije.

Ne, ne i ne! On je to doista ozbiljno mislio. Čovjek noćima nije spavao zbog straha da hrvatska reprezentacija neće vidjeti europsku smotru, da će navijači dignuti ruke od reprezentacije, ukratko da će sve – propasti.

Kad ono! Preokret nad preokretima. Reprezentacija koja je igrala loše u zadnjoj godini u Istanbulu je odigrala „majku svih partija“,  onih četristotinjak navijača dobilo je pravu priču koju će u daljnjoj budućnosti moći pričati unucima…

Već vidim ostarjele likove iz „uvijek vjernih“ kako  potomcima pričaju…

„Nitko nije htio u Tursku, išlo nas je preko nekoliko, svi su očekivali poraz, a mi odigrali utakmicu života. I oni dolje na terenu i  mi malobrojni na tribinama koji smo nadglasali pedeset tisuća Turaka“! A unučići širom otvorenih zjenica slušaju priču i zamišljaju kako je to bilo prije  ohohooo godina.

Moj prijatelj koji je naspavan stigao u Tursku danas   likuje i leti zrakom. Ne hoda više po zemlji, gledam ga dok hoda, njegova su stopala dvadesetak centimetara iznad zemlje. Toliko je sretan što će i reprezentacija i on kao navijač put Poljske i Ukrajine. No, zabilježio sam još jedan razgovor s njime. Isto zanimljiv.

Pa tako on kaže:

„Nevjerojatno je da nas je toliko malo išlo u Istanbul a nakon pobjede odmah bi sto tisuća ljudi u Maksimir na uzvrat“, aludirao je očito  i na onaj pomodarski dio priče o navijanju za hrvatsku reprezentaciju. „Jednostavno, ne stignu se natiskati ulaznice koliko je sad zanimanje za drugu utakmicu“, još je dodao.

I to je istina i njegove riječi su me potaknule na razmišljanje.

U dane prije prve utakmice protiv Turske  naša  reprezentacija bila je na marginama zanimanja i  želja, jednu minutu nakon završetka utakmice u Istanbulu nacija je poludjela.  Svi su postali „vatreni“, makar dva sata prije bili  hladni kao led.

No, to je stara priča o depresiji i euforiji, koja uvijek smeta ona najvjernije, poput onih četiri stotine momaka, ma i djevojaka, koji su se obrali na istanbulskom stadionu svjedočiti veličanstvenoj pobjedi.

I zato sam došao do jedne ideje, koju sam svojem sugovorniku ponosno spomenuo:

„Pa, zašto u Hrvatskom  nogometnom savezu ne bi nagradili tih četiri stotine ljudi koji su se jedini udostojili otići u Istanbul, kada  je većina dizala ruke od nacionalne momčadi. Jednostavno, da se vidjeti preko „vouchera“ tko je kupio  ulaznicu za Turk Telecom Arenu i svakoga s popisa nagraditi. S barem jednom ulaznicom za prvu utakmicu na Europskom prvenstvu u Poljskoj ili Ukrajini. Bio bi to krasan potez saveza koji bi izazvao oduševljenje u onih koji su  bili najvjerniji od vjernih i  u Istanbulu svjedočili  ovoj našoj lijepoj priči“.

Znate što je moj sugovornik rekao:

„Ma, sjajna je ideja, opet neću moći spavati dok se ona ne realizira“.

Dakle na potezu je Savez, „Uvijek vjerni“ iz Istanbula zaslužuju priznanje.  Iz ove ideje!