Četvrtak, 03.11.2011.

Vatreni kroničar

Idem po utakmicama nekih, hmmm, četrdesetak godina. Zagrebačko sam dijete, splitskih korijena. Otac me naučio navijati za jedan klub, naravno njegov, iz njegovog grada. A odalamio mi je šamarčinu kada sam kao dijete rekao kako onda mrzim klub iz grada u kojem živim.

„Slušaj mangupe, tvoj otac navija za Hajduk, i to silno, jako, s puno ljubavi i žara. No, tvoj otac, budalo moja, voli i Dinamo, voli i Zagreb, tu će se tvoj otac dati i pokopati. Da te više nikad nisam čuo da mrziš – Dinamo“!

Urlao je tako moj čača, ja ga možda nisam tada razumio. Kasnije? Kasnije sam ga i te kako dobro razumio.

Rekao je tada moj stari još sljedeće:

„Dinamo je, sine, naš klub. Ja sa svojim prijateljima iz Zagreba idem na Dinamove utakmice. I oni su me primili kao svoga, makar sam Hajdukovac. Sine, i ti Dinamovci meni čestitaju kada Hajduk pobijedi. Mi smo prijatelji, veliki prijatelji. Mi smo Hrvati, nama je mržnja prema svome nepotrebna“, riječi su onoga koji me stvorio prije nekih četrdeset i kusur godina.

Bila su to druga vremena, naravno.

Vremena se, eto, mijenjaju, svega je bilo u tih zadnjih četrdesetak godina. Pjevalo se i „samo nas nebo rastaviti može“, urlalo se na tribinama „Ubij ovoga“ ili ubij „onoga“, zbio se i rat, mnogi koji u tako razmišljali pokojni su.

Pa su na scenu stupili „neki novi klinci“, njima ništa nije bilo sveto, purger mrzi „tovara“, Dalmatinac ne podnosi purgera, tuklo se tu međusobno…

Bilo je scena od kojih se oni koji misle kao svojedobno kao moj čača, a danas, zapravo uvijek, i ja tako mislim, dobivaju slom živaca.

I danas, odnosi našeg, hrvatskog sjevera i juga su opterećeni tim bolesnim klubaštvom. U razgovoru sa svojim „frendom“ saznajem ipak d aima ljudi koji misle kao ja, koji su odgojeni poput mene, koji čuvaju ono što je na početku mog (navijačkog) života dao usaditi moj čača.

„Nema gore scene nego kad Hrvat udari na Hrvata“, priča mi tako jedan moj prijatelj, intelektualac. Koji voli nogomet, ide i na Hajdukove i Dinamove utakmice. Ide i od prvog dana na utakmice hrvatske reprezentacije, od onog listopadskog dana 1990. godine i dvoboja protiv američke reprezentacije.

„Ja sam u navijanju za reprezentaciju našao sebe, dao sam svom domoljublju onu najljepšu dimenziju. Imam svoje društvo s kojim pratim reprezentaciju. Putujemo s reprezentacijom, navijamo, bili smo svugdje, i u Japanu i u Portugalu, I u Njemačkoj i u Austriji, gledali smo naše nogometaše gotovo po svim europskim zemljama, svi ti dani, događaji i utakmice su za mene nezaboravni“, priča mi taj ugledan liječnik“.

A ja ga samo slušam, kao da slušam svoju priču.

U razgovoru oko nogometa s tim svojim prijateljom vraćamo se i na stare dane, dane iz sedamdesetih i osamdesetih godina. Zajedno pričamo o velikanima hrvatskog nogometa. Zajedno lamentiramo na temu kako smo išli na čuvene utakmice, one Dinama protiv Zvezde ili Partizana, Hajduka protiv istih klubova, a najviše „spikamo“ oko dvoboja Dinama i Hajduka.

„Sjećaš li se dvoboja Dinama i Hajduka na poljudskom stadionu u veljači 1982. godine. Dinamo je sedam dana ranije u Zagrebu razvalio Zvezdu s 3-0, a u Splitu je pobijedio Hajduka sa 2-1. Kakva je to utakmica bila. Ta utakmica i danas je rekordna u Hajdukovoj povijesti po broju gledatelja, na Poljudu je bilo gotovo 60 tisuća gledatelja“, slušam ga kako govori.

Nastavljam…

„Kako se ne bih sjećao, bilo je hladno, ja sam bio na Hajdukovom sjeveru koji je bio prenatrpan ljudima, valovi su gnječili ljude dok su navijali“…

On će na to:

„I na jugu među Dinamovcima gdje sam ja bio isto je bilo gusto. Toliko je bilo ljudi da je bilo i ozlijeđenih“.

Razgovaramo tako i zaključujemo kako smo zajedno putovali natrag u Zagreb, taj moj prijatelj i ja. Složili smo se kako su zajedno Dinamovi i Hajdukovi navijači putovali natrag prema Zagrebu, pričajući i ponašajući se kako se trebaju ljudi ponašati. Bez nasilja, vrijeđanja ili omalovažavanja.

I onda čujemo mog frenda!

„Da mi samo još jednom osjetiti takvo uzajamno poštovanje među Hrvatima, spasio bih se. Kakva su vremena došla. Osjećam se tako loše zbog svega što se događa“…

Tada sam ga uputio među „uvijek vjerne“. Objasnio sam mu što je Klub navijača, kakvi su ljudi u tom društvu, kako se ponašaju, kako djeluju. Čovjek je ostao oduševljen.

Gledam ga danas, putuje uvijek u organizaciji „uvijek vjernih“, navija, druži se i s Dinamovim i Hajdukovim navijačima, baš kao i nekad. Poslušajte njegove riječi:

„Uživam, sretan sam, oduševljen sam što ima ljudi koji su i danas kao i ja. Odgojeni u hrvatskom duhu prepunom uvažavanja i prijateljstva. Ja kao Zagorac pjevam dalmatinske pjesme, moji Dalmatinci sa mnom pjevaju – Pa po lojtrici gor i dol! Navijamo svi skupa za hrvatsku reprezentaciju i oduševljeni smo samom tom činjenicom. Ništa nam drugo ne treba u toj ljubavi za Hrvatsku. Družim se s ljudima koji su cijepljeni od bolesnog klubaštva, nisam s tipovima koji rastaču hrvatski duh mržnjom jednih prema drugima. U svojoj opsesiji nogometom i navijanjem ja sam u tom društvu – ozdravio“.

Na kraju mi je taj moj dobri frend kojeg sam odveo u „vjerne“ rekao:

Stari moj, ja ti noću sanjam hrvatsku reprezentaciju u kojoj igraju junaci mog nogometnog djetinjstva. U toj hrvatskoj reprezentaciji su i Stinčić i Džoni, i Ramljak i Bedi, i Cerin i Deverić, I Zajec i Bogdan, vidim tu u snovima u našim prepoznatljivim dresovima i Pudara i Cukrova, i Čelića i Gudelja, sjajno igra tu i Rožić, Slišković, Peruzović i Buljan, tu reprezentaciju ne mogu zamisliti bez Mužinića i Šurjaka, Katalinića i Vlaka“.

Gle kako isto sanjamo, pomislih. I to su bili idoli mog nogometnog djetinjstva. I mi onda koji smo ih pratili i navijali za njih, bez obzira jesu li nastupali za Dinamo ili Hajduk bilo smo svojevrsni „uvijek vjerni“ navijači. Dinamo i Hajduk bili su tada naša hrvatska reprezentacija, baš kao što je to ova danas koju svesrdno podržavamo, volimo i pratimo, bez obzira kako joj ide.

I zato smo danas među „Uvijek vjernima“, ovaj prijatelj iz moje priče i moja malenkost! Mi smo produžili svoje djetinjstvo!