Utorak, 09.03.2010.

Dnevnik jednog Slavonca-Belgija

Napokon, došao je i taj dan!

Nakon dugo sušnog vremena za nas navijače hrvatske repke, približilo se gostovanje u atraktivnu ali daleku Belgiju i glavni grad EU - Bruxelles.

Sat ujutro zvoni kao i obično, ipak radni je dan. Moram raditi barem do podne da opravdam taj dan i zbog toga moram biti zahvalan svom šefu. Vrijeme prolazi, podne je i ja bježim kući. Stvari su još prije 4 dana spremljene za put, kao i ja. Trnci su već počeli raditi u isčekivanju lege Baranjca. Evo ga, dolazi! Pozdravljam se sa sinovima i naravno ženom, sjedamo u auto i polazak. U autu pričamo o svakodnevnim stvarima i shvatimo (opet) da smo prebrzo došli u Zagreb. Nema veze, popiti ćemo par piva i skratiti vrijeme. Ekipa se polako skuplja, neki poznati, neki nepoznati, ali svi sa istom željom - navijačkom.

Uskoro dolaze bus i vodič nama već "omiljene" putničke agencije Speranza. Odmah smo počeli "tekuću priču" o nama dragim temama: pivu (sve vrste), vinu (crno baranjsko) i rakiji (šljivovici). Vadim iz torbe kiflice koje je moja žena revno ispekla za mene i ekipu ali ne zato jer smo gladni već da možemo bolje pričati, odnosno piti.

Nakon par čašica razgovora stižemo na granicu, za divno čudo prelazak je bezbolan i brz. Ulazimo u EU državu Sloveniju. Što reći o tome? Baš ništa! Mi u Slavoniji i Baranji imamo dužu kobasicu od slovenske granice. Kilometri idu jedan za drugim, razne teme se raspravljaju, a tekućina polako ali sigurno nestaje stoga se napokon zaustavljamo. Ekipa UV Beč ukrcava se a mi ostali obnavljamo zalihe "vode " za dalek put. Nastavljamo put prema Njemačkoj. Neki spavaju, a neki i dalje rade na smanjenju zaliha tekućina u busu. Negdje na pola puta smo "pokupili" i drugu ekipu UV iz Njemačke i napokon smo u kompletnom sastavu, spremni "zauzeti" Belgiju. Putovali smo cijelu noć i u cik zore, nakon 18 sati puta, stigli smo na odredište. Bruxelles - Belgija!!! 

Došli smo pred hotel Manhattan koji samo svojim imenom podsjeća na original. Evidentno nisu bili spremni za navijače u crveno-bijelim kockicama. Smjestili smo se po sobama, osvježili se svatko na svoj način i ponovno bili spremni za daljnja istraživanja grada.

Podijelili smo se bez nekog posebnog pravila u manje grupice (kako bi bili učinkovitiji) i razmilili se po okolnim ulicama, trgovima, trgovinama i najdražim punktovima - pivnicama. Ponuda piva je bila odlična (do sada najbolja) a hrana je prosječne kvalitete tako da se ništa ne može baš posebno izdvojiti. Centar je prepun ljudi svih boja i veličina a žene ….. ma  nigdje kao doma. U tom istraživanju susreli smo i poznatog "popišanca" - veličina JE bitna!

Upoznali smo i hrvatskog navijača iz Birminghama koji poznaje HNL više od Markovića i stvarno smo zadivljeni njegovim poznavanjem naše nogometne lige...  

Nakon raznog šopingiranja i konzumiranja prema vlastitom izboru vratili smo se do hotela gdje nas je čekao autobus za put prema stadionu. Stadion kralja Baudouina izvana izgleda impresivno a iznutra je još bolji. Bilo je nekih problema s kartama, ali udruga UV je to riješila elegantno kao i uvijek na zadovoljstvo nas navijača.

Stadion se polako punio, transparenti su na mjestima, grla podmazana i spremni smo za bodrenje naših. Na stadionu srećemo razne prijatelje koje smo upoznali tijekom ranijih gostovanja, a uvijek upoznamo i neka nova lica. Igru ne želim previše komentirati, tko je gledao sve zna, a tko nije - sram ga bilo! Rezultat 0:1.

Nakon tekme smo se slikali na stadionu za privatnu zbirku sa gostovanja a i da imamo što pokazati doma onima koji nisu bili sa nama. Ponovno u bus i do hotela na spavanje. Neki su stvarno išli spavati, neki su nastavili sa istraživanjem grada a neki su napravili i tulum u sobi (pidžama party uz kulen i pivo). Sva sreća da smo imali taj kulen jer onaj doručak ….. što reći!?! Stvarno nisu bili pripremljeni za to da "stiže ekipa pijana!!!". Pojeli smo "sve vrste" salame i sira i ponovno se smjestili u bus za povratak. Ruksake smo napunili dragocjenom nam tekućinom  i napokon krenuli kući. Za svaki slučaj da dobro zapamtimo dragi nam naš hotel napravili smo još jedan krug oko kvarta (čisto da provjerimo da nisu bacili vodu za nama).

Nakon sat vremena traženja prave ceste izlazimo iz Bruxellesa. Ponovno veeeeliki put kroz Njemačku (vodi nas Cobra 11). Frankfurt i veliki aerodrom, München i Allianz arena ovaj puta obojana u plavo, veliki tunel kroz Austriju i tako redom. Polako nam se smanjuje broj, oni koje smo zadnje pokupili na dolasku sada nas prvi napuštaju. I opet se pokazalo istinito da je put nazad puno brži od puta tamo, pogotovo kroz Sloveniju.

Napokon Zagreb, za neke kraj puta a za neke samo još jedna usputna stanica. Rastajemo se i pozdravljamo teška srca i olakšanog novčanika i dogovaramo se za novi susret.

Baranjac i ja pojačani još jednim članom sjedamo u auto i nošeni snijegom i kišom jurimo po našoj novoj Slavoniki ka Osijeku. Jutro je, ljudi tek kreću u novi dan a mi pospani i puni dojmova stižemo kućama svojim obiteljima.

Pitaju me: "kako je bilo"? A šta da kažem?!? Neprocjenjivo!!! I još nešto: smrdi … na još!!. Morat' ću opet sve ponoviti.

Odabrao: Đelo Hađi… samting - MA NE!

Ivica Barišin Baki - uvijek vjeran