Četvrtak, 03.12.2009.

Dnevnik navijača: Zlate Moravce – Slovačka

Bio je to dan kao i svaki drugi, bjesomučno čitanje svih mogućih vijesti o sutrašnjim dokvalifikacijama za SP, na kojem ovog puta nas neće biti, i hoće li Ćiro ugrabiti svoju šansu i skinuti Portugalcima skalp, a oni Ukrajinci opravdati naš podbačaj pa se „umjesto“ nas kvalificirati na SP. I dok tako kradem Bogu dane i čekam da  odradim svojih 8 sati, stiže nevjerojatna vijest iz „frendovskog stožera“. Znate to je ona shema u muškom svijetu kada se hrpa muškaraca okupi u čopor.

Uglavnom da ne duljim, zove frend i kaže: „Stari! Nadam se da ti je dres čist i speglan, noćas putujemo u Slovačku!“ Mislim si ja, jel mi ispeglan i opran dres i onda mi sine. Pa da! Mlada repka igra u Slovačkoj kvalifikacijsku tekmu za Euro, a mi očito idemo upravo tamo. Rek'o, nemaš beda frende, dres čist ili prljav, naš je i jedno je sigurno kockast je. Pičimo!

Odradio sam svojih osam sati sa smiješkom na licu, a svakom u uredu kome nije bilo jasno zašto je tako neka pati, a ja odoh kući. Kod kuće sam na brzinu spakirao ruksak, napunivši ga s neophodnim stvarčicama bez koje se ne ide na put. I dok tako radim 26 sendviča razmišljam si koji sam Čeh.  Njima se kao smijemo na ljeto, a gle me sad. A što ćeš kad je recesija i treba šparat svaku kunu. Eh da, težak je taj život navijača i prepun uspona i padova, ali jedno je sigurno kako ćemo za Hrvatsku navijati i kad gaze i kad gube.

Nas tridesetak okupilo se na Borongaju. Vidjelo se od samog početka kako će putovanje biti veselo. Uvijek je lijepo iznova  vidjeti ljude koje zapravo vidiš samo u prigodama kad igra repka, a lijepo i pohvalno je bilo za vidjet što su neki odlučili zbrisat s posla i zbog mlade repke. Krenuli smo oko ponoći i odmah objasnili šoferu kako su ljudi koji su stigli iz raznih dijelova lijepe naše sigurno žedni i kako ne bi došlo do dehidracije, najbolje bi bilo da stane na prvoj benzinskoj stanic. Nije se žalio i odmah mu je bilo jasno kako će od sada pa nadalje morati stajati na svakoj sljedećoj crpki kako bi se „natankali“.

I tako je započelo naše putovanje

Atmosfera u samom autobusu je bila fenomenalna. Zabavljali smo se i pjevali i prepričavali što se komu događalo od našeg prošlog viđenja, a pala je tu i tamo i koja navijačka pjesma kako bi malo uštimali note i glasnice. Iako smo dugo odolijevali umoru, svladani smo poput Lihtenštajna prije pet dana u Vinkovcima, negdje pred jutro oko petice. Što sam i dali sam sanjao se ne sjećam, a i nisam nešto dugo čorkao pošto se razdanilo, neki su ponovno ispraznili tank pa se moralo stat i natankat. Ha, očito je kako neki imaju bjesne mašine koje puno troše, ali ak se mene pita, radi se jednostavno o starim, old school modelima koji trebaju često tankanje.

Jutro nakon poluprospavane noći 

Ispostavilo se kako su se šoferi tokom noći izgubili te da nećemo stići po planiranom programu u Zlate Moravce, tj. našu destinaciju i grad u kojem se igra utakmica. No, niti to nije uspjelo pokvariti dobru atmosferu koja je vladala u busu. Sinoćnja veselica samo se preslikala na sljedeći dan, a neki frajer je čak ponio i gitaru pa smo u jednom trenutku i zapjevali. Čovječe! Koji maturalac mislio sam si putem, ma i bolje od toga. Uz pjesmu su prolazili kilometri, praznile se limenke  i za tili čas smo ušli u Bratislavu, zapravo više prošli kroz neku obilaznicu i moram priznati kako se osjetio mali žal što se tekma ne igra u glavnom gradu. Nakon pređenih još nekih stotinjak kilometara i još koju pjesmu, zaj… i popijeno pivo, stigosmo u Zlate Moravce. Tamo nas dočekala policijska patrolna kola pa smo uz policijsku pratnju dopraćeni do stadiona. Kako i valja, pa nije u grad došao bilo tko. Nek se zna da ovdje igra Hrvatska pa makar i mlada.

Čitavim putem u autobusu je vladala vesela atmosfera

Pred stadion Zlatih Moravca stigli smo negdje oko podneva pa smo odlučili ubrzano proletit gradom, nešto vidjet, prizalogajit, popit, pofotkat pa trk nazad na stadion pošto je utakmica zakazana za 16.30. Odlučili smo do centra pješke krenut i nije nam trebalo posebno dugo. Ljudi su nas dočekali srdačno, trubili nam i dobacivali neš, pretpostavljam na slovačkom i nadam se pozitivno, pošto su uglavnom imali smiješak na licu kad bi to činili. Poslije mi je tek prošlo kroz glavu da su nam se potencijalno mogli smijat zbog našeg, jel, plasmana i to, ali kog je briga, bumo ih sprašili večeras pa nek se smiju kolko hoće.

Bauljanje po Zlatim Moravcama

Bauljali mi tako po centru grada i sve nešto na slovačkom i poprilično nerazumljivo, ko bi reko, pošto nitko ne priča slovački. No tada, ugledasmo svijetlo, ali ne božansko, nego više onako, svijetlo pivo Staropramen. Mislit će neki: „Da, i?“. E pa Staropramen, ali za onak pet kuna pola litre. E pa onima koji ne piju pivo eto objašnjenja, to je ustvari pravi mali navijački raj. San snova svakog navijača i žednog putnika dobronamjernika. Ne moram ni reći kako smo odmah jednoglasno izglasali kako ćemo upravo ovdje postaviti navijački štab i obavijestiti svu ostalu ekipu gdje smo i što se sve nudi na „jelovniku“.

Nismo se mogli prestati čuditi i diviti više nego popularnim cijenama  

Neapol pub pokazao se kao odlično mjesto za tulum Hrvata

A pivo se točilo i brojilo u metrima

Okupili smo se tako brzo da sam u jednom trenutku imao filing da se sve toči besplatno. Na kraju se štab pretvorio u prvoklasni tulum, a kockice i najdraže nam navijačke popevke zavladale su prostorom. Mislim kako Slovaci nisu bili pretjerano pripremljeni za naš dolazak, a šankerica je muku mučila s količinom narudžba koje su je zasipale od strane žednih Hrvata. Na kraju se neko dosjetio da bi bilo najbolje ostavit joj novce na šanku  te da ona samo toči, a ostalo je samoposluga i to se u konačnici pokazalo kao najbolje rješenje. Svidjela mi se ta slovačka gostoljubivost, a vjerujem kako su i oni bili zadovoljni pošto je express tulum završio bez najmanjeg incidenta. Da čitava stvar bude još bolja pobrinula se gazdarica koja nam je svima organizirala prijevoz do stadiona. Organizirala je muža i još nekog lika da nas fakat za mizernu cifru tutnu do stadiona i za čas smo se iz tulum moda prebacili u navijački.

Slovaci su nam čak organizirali i zaseban ulaz na stadion i dok su svi ostali, također Slovaci, čekali u redovima, gosti Hrvati preko reda. Uglavnom, to se onima koji su čekali nije baš svidjelo pa su nas odlučili počastiti bosanskim grbom. Pretpostavljam kako su nas možda zamijenili s našim južnim susjedima, ali smo im uzvratili kak Bosna igra s Portugalom večeras u Zenici. No, nismo se očito sporazumjeli, što je razumljivo jer su oni Slovaci pa smo se i mi počeli pravit Bosancima.

O utakmici dragi dnevniče, što da ti kažem, navijali smo kao da nas je tisuću. Uspješno smo nadglasavali svog domaćina i nikad se ne bi reklo da nas je bilo tek tridesetak. Bilo je dogovoreno da u 18. minuti susreta razvijemo ogromnu Hrvatsku zastavu u čast obljetnice pada Vukovara pošto je i datum održavanja utakmice bio upravo 18.11. Gromoglasnim skandiranjem i razvijenom zastavom s Kninske Tvrđave, odali smo počast i podsjetili svijet na žrtve pale u Gradu heroju.

Naši su poveli preko Kalinića polovicom prvog poluvremena i tu smo se prvi put razvalili na tribini, a na poluvrijeme smo otišli u miru popiti pivo s vodstvom od 1-0. Drugo poluvrijeme nije započelo baš najbolje za naše mlade, jer su Slovaci izjednačili odmah na samom početku poluvremena. I ne samo to, preuzeli su i kontrolu igre u svoje noge, a i mi smo nekako bili nadglasani prvi put na utakmici. Nije bilo druge nego da konsolidiramo svoje redove i krenemo u ljuti boj i nadglasavanje s brojnijim suparnikom. Stvarno smo dali sve od sebe, navijali smo tako žustro i u jednom komadu da smo totalno demotivirali suparničke bodritelje, a posljednjih 15 minuta se pretvorilo u svojevrsni navijački spektakl kojim smo našim mladićima dali takva krila da je izgledalo kako lete po terenu. Nismo prestajali, a Kelava, Kalinić, Lovren, Maloča, Jozinović, Badelj, Jajalo, Oremuš, Rakitić, Perišić  i Vida su nam vratili na najbolji mogući način, pobjedom. Naši mladići zabili su u pred sami kraj utakmice i na taj način još više nam uljepšali ovo ionako prekrasno putovanje. Tribine su se zapalile, barem ovaj naš dio, a mi smo nastavili navijati još žustrije do samog kraja utakmice koji je ubrzo uslijedio.

 Žustro bodrenje naših navijača odvelo je mladu repku do pobjede

Bilo je emotivno vidjeti kako su nas naši mladi reprezentativci došli pozdraviti i zahvaliti nam se na podršci. Stekao sam dojam, a i poslije sam čuo da nisam usamljen u tome kako im je doista bilo drago što smo potegnuli skroz do Slovačke kako bismo im pružili podršku s tribina. Imam neki osjećaj kako se tamo, daleko od doma, rodilo jedno novo prijateljstvo i simbioza između igrača i navijača te sam uvjeren kako ćemo ovo ponoviti. Pogotovo kad se k tome uzme da se A repka nije kvalificirala na SP, a navijači ne smiju imati praznog hoda kako ne bi uvenuli. Treba nas često prozračivati i zalijevati (pivom).

 (Foto: R. Goršić /CROPIX) Zahvala mladih, navijačima na podršci

Generalni plan je bio da se nakon tekme vratimo u Neapol pub, to je onaj pub u kojem se pije pivo od pol litre za pet kuna, no Slovačka policija nas je odlučila ljubazno zamoliti da napustimo grad zbog mogućeg neprijateljskog djelovanja opasnog po naše zdravlje. Iako smo prvotno negodovali zbog svega, dečki u plavom su nas na kraju uspjeli „uvjeriti“ pa smo se potrpali u bus i krenuli kući. Zbog uskraćene nam proslave u gradu, odlučili smo proslaviti onako navijački, u autobusu. Atmosfera u autobusu bila je nabrijana, ali se na licima vidjelo kako su dva dana nespavanja uzela svoj danak i kako će se fešta ubrzo pretvoriti u kolektivni hrkanac.

 Hrk.........

Sljedeća scena koje se sjećam bila je Slovenska granica gdje smo postali svjesni bolne činjenice kako su se naši sjeverni susjedi kvalificirali na SP i sljedeće ljeto umjesto da pare troše na Jadranu, ostavljat će ojre u jednoj drugoj dalekoj zemlji koju mi nećemo vidjeti. Osjetio se blagi jal i žal, ali na svu sreću nije bilo nekih dodatnih provokacija na Slovenskoj granici i moram priznati kako je ovo najbezbolniji prelazak SLO granice svih vremena. Valjda su nam susjedi bili van sebe od sreće pa se nisu htjeli dodatno uzrujavati zbog nas.

 SLO granicu prešli smo bez većih problema

Stigao sam kući oko šest sati ujutro i legao u svoj topli krevatac i pokušao slegnuti dojmove s ovog odličnog putovanja i zaključio prije nego što ću utonuti u više nego zasluženi san kako ovo putovanje uopće nije bilo odlično.

Bilo je jeb…!